Zašto nas određeni događaj, situacija, djelo, riječ pogađaju pa reagujemo ljutito, bijesno, tužno; zašto nas baš oni zabole dok smo u drugim situacijama potpuno smireni, spokojni?! Zato što je to, u stvari, naša emotivna reakcija; reakcija na bol. To reaguju naše davno potisnute emocije koje prorade na neki sadašnji stimulus koji je okidač za ispoljavanje potisnutih emotivnih sadržaja i otuda naše burne reakcije.
Vrlo često razlog početka psihoterapijskog procesa jesu upravo te burne reakcije koje osoba vidi i doživljava kao smetnje u svom ponašanju i djelovanju. Tokom rada i izgradnje odnosa povjerenja, razumijevanja i saosjećanja na relaciji klijent – terapeut, oni zajedno ulaze u dubinsku analizu (figurativno rečeno do „čačkanja“) potisnutih emocija. „Čačkanje emotivnih rana“ je uglavnom bolno, ali oslobađajuće, jer postajemo svjesni „materije“ koja je prouzrokovala bol, suočavamo se sa njom, pronalazimo rješenja i time dolazimo do emotivne slobode.
Navedeno je jedan od razloga i velikog otpora prema psihoterapiji, jer otkopavati već odavno zakopano i neprijatno nije uopšte lako … i boli … zato ostajemo i živimo u svojoj davno sagrađenoj „emotivno zatvorenoj ljusci“, jer nam je to poznat teren – zona komfora … bez „usuda“ leta ka emotivnoj slobodi i ličnim emotivnim prostranstvima.